Amela Frankl: Hadidja i Harmatan

Crno staklo na putu je poetičan i začudan naziv višegodišnjeg umjetničkog projekta Amele Frankl, koji autorica razvija od 2019. godine, motivirana boravcima u Mauretaniji, zapadnoafričkoj državi što povezuje saharsku pustinju i Atlantski ocean. Kroz seriju izložbi u različitim galerijskim prostorima, Frankl odabrane skupove motiva karakteristične za afričko joj iskustvo razlaže medijskim postupcima koje objedinjuje performativni umjetnički pristup, primjerice, videu i zvuku, ali i tekstu i fotografiji. Srž projekta čini, jednostavno rečeno, iskušavanje raznolikih modela komunikacije nizom umjetničkih sredstava kojima se autobiografski, dokumentarni sadržaj poetizira i fikcionalizira. Time prerasta u višeslojnu pripovijest gdje prepoznatljiva pojedinačna perspektiva umjetnice služi lucidnom i nerijetko vrlo duhovitom poigravanju s društvenim pozicijama nas Europljana, suočenih s autentičnošću nama egzotičnih kultura (s kojima su i individualni odnosi neizbježno posredovani kolonijalnom prošlošću), ali i problematiziranju svrhe i načina umjetničkog rada, koji svojim transformativnim potencijalom može mijenjati naslijeđene osobne i društvene uloge. U slučaju izložbe Amele Frankl u Galeriji AŽ, umjetnica je rečeno uobličila u situaciji u kojoj je upravo dijeljenje priče, neposredno i prijateljsko stvaralačko davanje, opravdano postavljeno u prvi plan.

Odmjereni, brojnošću radova neveliki, no širinom sadržaja znatni postav izložbe Hadidja i Harmatan započinje tekstom u plakatnom obliku, formata B2, na središnjem zidu galerijskog prostora. Riječ je o anegdoti s puta koju Amela Frankl pripovijeda žitnjačkom fotografu Borisu Cvjetanoviću, na temelju čega njemu “radi kliker” pa ju, kao član Savjeta Galerija AŽ, poziva da tu priču oprostori baš ovdje. Prijatelj fotograf ovom je prilikom prvi sugovornik umjetnice, a spontanost njihove razmjene poziva i žitnjački kolektiv i posjetitelje da im se pridruže, poput svojevrsnog kora bez kojeg priča nije potpuna. Činjenica da naslov izložbe tvore dvije vlastite imenice ― prva je često tipično ime u Mauretaniji, a druga je ime vrućeg pustinjskog vjetra, koji puše od istoka prema zapadu, od Sahare prema oceanu ― kao da naglašava mogući mitski karakter njenog sadržaja, a možda i pripovijedanja samog. Jer, često parovi, povezani ili razdvojeni epskim motivom putovanja, kao radnjom koja mijenja i njih i svijet im, stoje u korijenju priča arhetipskih za čovječanstvo, za civilizaciju. Amela Frankl je mitsko i arhetipsko u priči o Hadidji i Harmatanu svela na svakodnevnu, ljudsku, pa time i smrtnu mjeru, za koju je važna sposobnost sjećanja da sačuva oblik prošlih vremena i prostora, mirisa i okusa, prizora i zvukova, tako dajući smisao završenom putovanju, odnosno životu što uvijek prolazi. Prema tom protjecanju Frankl zadržava zdravi autoironični stav, jasan u seriji Cvjetanovićevih fotografija i videu performansa koji je snimio Miran Krčadinac, gdje i jedno i drugo prikazuje umjetnicu kako, osujećena umjetnim vjetrom s golemog ventilatora, na sjevernoj strani Savskog nasipa (pod Hendrixovim mostom) pokušava preko cijelog tijela navući veo, dar od prijatelja iz Mauretanije.

Autoričina autoironija krije se u naizgled apsurdnoj prepreci navlačenju vela, čija artificijelnost nije ničime sakrivena; no međutim, ona je tako pažljivo ugođena u emotivnom tonalitetu i fotografija i videa da nema sumnje kako sjećanje na Mauretaniju za Frankl ima itekako jak intimni naboj, samo je svjesna opasnosti izravnog prikazivanja, pretjerano brbljavog pripovijedanja. Umjetnica apstrahira prostor susreta pustinje i oceana da bi u svoju sadašnju stvarnost, koju dijeli s posjetiteljima izložbe, pustila stvarno sjećanje na autentična iskustva, nimalo nenačeta europskom prtljagom na obali Afrike. Izvorni zvuk vjetra, snimljen 2022. u pustinjskoj formaciji Guelb er Richat, Galerijom AŽ odjekuje kao da svemu kroz što prolazi istovremeno prijeti i odobrava, zaokružujući dijalektičnost postava izložbe nesagledivom ravnodušnošću Sahare.

Tekst: Bojan Krištofić

Amela Frankl (Zagreb, 1963.) je vizualna umjetnica. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine. Članica je HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu. “Držeći se dakle govora iz prvog lica umjetnica na određeni način pošteđuje drugoga. Istovremeno, upravo nam se na taj način ostavlja da odredimo vlastitu poziciju, da zauzmemo stav.” (iz teksta Ružica Šimunović: Lica, katalog izložbe I to će proći, ISU Zagreb, 2017.)

Realizacije (izbor): Crno staklo na putu, Muzej likovnih umjetnosti Osijek, Salon Galić, Split, 2023; Kamen na grani, Galerija Josip Račić ― Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023; Nešto kao blackout, LexArt Depo, Zagreb, 2023; Hadidja i Harmatan, Galerija AŽ, Zagreb, 2023; Jedan po jedan, Trieste Contemporanea, Trst, 2022; PK 22, Muzej grada Varaždina, 2021; Dnevnik s ruba pustinje, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2021; I to će proći, Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 2017; Što nosim, izdavački projekt, Meandar/ MSU, Zagreb, 2016; Balada o dva nadgrobna bloka, park Zrinjevac, Zagreb, 2015; Za početak, u suradnji s orguljašem Pavom Mašićem, Stara sinagoga, Koprivnica, 2013; Što nosim, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Zagreb-Pariz, 2011/13; Za zdenac života, Atelijer Meštrović, Zagreb, 2011; Ime mojega oca, Slika od zvuka, Treći program Hrvatskog radija, 2010; Do kosti, Gradska Galerija Labin, Labin, 2010; S njima i bez njih, video performans, Festival Ekstravagantna tijela: Estravagantni umovi, Zagreb 2010.

https://amelafrankl.com

Projekt Crno staklo na putu Amele Frankl je produciran sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.

Izložba 07.07. — 26.08.2023.